kao gorka cokolada

Kad je čovjek tako sretan da se rodi u Hrvatskoj, a student je i nema stalan posao, prisiljen je raditi svašta. Kad je čovjek tako sretan da rodi se u Hrvatskoj, radit će i stvari od kojih se okreće želudac (pa kad je satnica više od 30 kn!!! Ti ne bi?). Uglavnom, kao što smo rekli, sretni smo i rođeni u Hrvatskoj. Hrvatska je lijepa zemlja. Ima jednu od najljepših obala, brojne nacionalne parkove i parkove prirode, novu autocestu, a i kuca na vrata EU-a. Ali prije svega, U Hrvatskoj su najlipše žene (a po tom pitanju osobito diči se Split, najlipši grad na svijetu, i uopće sve naj). I upravo zato, Hrvatska je opsjednuta izborima ljepote. OPSJEDNUTA. U Hrvatskoj svako događanje uključuje i izbor za miss. Gdje god se na okupu nađe više od tri žene, budite sigurni, netko će se dosjetiti: ajmo izabrat „najbolju“. Miss Universe, Miss Hrvatske, Kraljica ovog i onog, Miss ove i one županije, miss caffe(?!), bla, bla, bla... plus beskonačno. I tak, da ne vas ne umoram dalje, prelazim na stvar.
U vječnoj novčanoj groznici, uletila sam na jedan takav izbor što se netom evo održao. Radila sam tamo, na toj gala svečanosti, u funkciji koja bi recimo najbliža bila konobarskoj. Imala sam pristup backstageu i dakle, vidjela sve. Sve. I cijelo vrijeme dok sam sve to gledala, samo me je jedna stvar spriječila da ne odjebem sve i pobjegnem na tsražnji izlaza: napisat ću blog. Da!! Samo me to držalo na životu. Zato, bila sam špijun. Stajala sam tamo, obavljala što je trebalo i po ničem se nije odavala moja tajna žene na zadatku. A moj je zadatak podijeliti ovo vrijedno iskustvo s vama. Dakle, zamislite glam dvoranu nekog restorana, stolice zamotane u bijelo (tako je sad in), staklene stolove, užurbane konobare u odijelima iz vremena socijalizma, večeru od 4 stupnja (ili 5, nisam sigurna, ja nisam ništa dobila, iako sam umirala od gladi, a missice su prekoračile svoj kalorijski limit za ovaj mjesec), desetak barbika, crnih i plavih, živčane organizatore i neizostavnog Mirka Fodora. Tko nije svojim očima vidio, ne bi vjerovao koja je hrpa ljudi navalila u dvoranu po meso na tanjaru i ono na pozornici. Svi važni ljudi s kravatama imali su rezerviran stol. Svi super stars pak morali su se sami pobrinut da smjeste svoju dupad. Minea nije stigla. Kakav bezobrazluk! MISLIM, KAKAV BEZOBRAZLUK!! POZVATI ME, A NE OSIGURATI MJESTO MOM DUPETU!! NEVIĐENO!! PA NEĆU VALJDA STAJATI! Minea se pjenila. Minea je Netko s VELIKIM N! Osjećala se zakinutom! Na ovakvom događanju njoj, MINEI, nije osigurano mjesto. Dala je pozvati organizatora. Organizator, koji je očito imao problema s matematikom. Jer kako inače objasniti da je na listi bilo valjda duplo više pozvanih, nego stolica u Blue roomu ( blue room- koga vi zajebavate?!?!) Ali organizator se nije dao smesti, jednostavno se pravio blesav. „Tko te ne pušta, Minea draga?!“ zagrmio je i prostrijelo hostese na vratima otrovnim pogledom, dok je ona, Minea, pokušavala objasniti u kojem grmu leži zec. A kad je priredba već dobro uzela maha, pojavile su se slavne manekenke, spickane kako se spada, u vrtoglavo visokim petama i pripijenim haljinama (tako se kaže, ne?), visoko su dignule glave i ponosno njihale bokovima, labudice bajne, creme de la creme! Svima je stao dah, željela sam skočiti i vrisnuti: USHIĆENA SAM!!!! (Ali to bi mi se odbilo od honorara). Upravo su te labudice bila dobro prožvakana tema tamo u drugom taboru, u backstageu, gdje su se missice presvlačile oko 3 puta, pušile u nervozi, negodovale zbog neudobnih cipela i dolazile po n-ti šut sjajila za usne. Ja vjerujem, nekoj od njih sigurno je sve to skupa bilo mrsko bar na tren. Ali odlično su glumile da se sjajno zabavljaju i da uživaju u svoj toj pompi. Osobito kad su navalili novinari. Namještale su se, zauzimale sexi poze, grlile jedna drugu, činile su, dakle, sve za fotoaparate. Ali moje gnušanje neočekivano se pretvorilo u sažaljenje kad sam vidjela kako ih gledaju novinari i njihovi kamermani, pa čak i jedan napuhani organizator, krajnje sumnjiva morala (da,da, s debelom lančugom oko vrata, pogađate). A neobični su to bili pogledi. Kao kad gledaš slasan batak na tanjuru koji želiš pojesti i onda se fino podrignuti. Vidjelo se što o njima misle. Da su glupače dobre samo za jednu stvar. To se tako vidjelo. Bilo je nepodnošljivo. I zločeste primjedbe. Čini se, neke su se cure čak osjetile uvrijeđenima. Osjetila sam sažaljenje, zato što sam žensko, osjetila sam potrebu da nešto kažem. Ali šta da se radi, ti licemjerni novinari imali su pred kamerama ušminkane, nafrizirane barbike utegnute u super hot sexy haljine, s mašećim guzicama i to je bilo ono što su vidjeli. Može li im se zamjeriti?

matanić. Volim te- priča o dečku Kreši iz bogate obitelji koji živi raskalašeno dok ne sazna, nakon prometne nesreće, da je HIV-pozitivan, zvuči zanimljivo, ali je film ipak samo još jedan izbljuvak hrvatske kinematografije. Sve je još podnošljivo do zadnjih 15-ak minuta kad film postaje uvreda za gledatelja. Patetična do ljigavosti scena u kojem konobarica skoro-kurva (ipak samo skoro, odahnut će uglas visoko moralno gledateljstvo) ridajući udara po Kreši nakon što joj ovaj prizna kako "ima AIDS" konačno i nepovratno film će odvesti u mrak. Krešo zaslužuje svuju sudbinu zbog svog odvratnog, prljavog, načina života, primit će poruku prosječno hrvatsko oko osuđujući, ali će si ipak dopustiti koju knedlu u grlu kad shvati kako je Krešo naravno zapravo duboko u duši dobar, samo to nije znao (konobarica ga pita "kad si zadnji put nekom rekao volim te", a on u tom trenutku dakako, počinje voljeti nju), jer naravno nije još iskusio PRAVU LJUBAV. Ah, kakva ironija sudbine, upravo kad je našao tu PRAVU LJUBAV, morao je umrijeti u onoj jeftinoj sceni sa sladoledom što se kotrlja, sladoledom za siromašno dijete bez oca kao simbolom novog Kreše što je prošao metamorfozu ZLO-DOBRO (upoznavši pravu ljubav- ono što je doista bitno u životu, kako domišljato upućuje već naslov).
Pljuska u lice gledatelju jedan je od završnih kadrova u kojem vidimo krvavu Krešinu glavu kako se smiješi, iako umire ( to je zato što je ta glava spoznala ono jedino bitno... DA, da, već znate, pravu ljubav) i čujemo njegov glas u offu i sve nam se to čini tako poznatim... A onda se sjetimo- identične završne scene filma American beauty. No, hvala lijepo.

5 ljubavi dostojnih stvari ove nedjelje: ... i onih drugih 5:

1. očekivanje snijega 1.očekivanje ponedjeljka
2. sex s drugim bićem 2. sex sa samim sobom
3. odlazak na sljeme 3. gledanje repriza tjednih serija
4. pisanje bloga 4. pisanje zadaća/seminarskih
5. groznica nedjeljnog jutra 5. nacionalistička groznica

mala top lista najboljih grafita :

1. Daj mi rogove da si ih nabijem
2. Nemamo gotovinu, jel može mastercard?
3. Tramvajljudi
4. ko ovo čita, ne drka u tramvaju
5. jel' keđo isp'o?

Kad sam se danas vraćala s faksa, u čudnom psihičkom stanju i dok je po meni lagano padala kiša (ovo objašnjava ono što slijedi) palo mi je na pamet da se bacim pod auto. Stajala sam na rubu kolnika, na tramvajskoj stanici u Savskoj i postala svjesna kako me samo jedan korak dijeli od toga, a to me totalno narajcalo. Pogledala sam Zagrebčanku (zgradu od negdje 22 kata) i zaključila kako bi to bila bolja metoda. poetičnija i ljepša. Pod uvjetom da ne padnem na nekog prolaznika. Nisam depresivna tinedžerka, imam 23 godine. Ne zabrinjavaju me ovakve moje misli, samo se igram s njima. Odjednom me počelo opsjedati ovo- ako već odlučiš ubiti se, treba prije toga učiniti nešto ludo. Zapravo, sve ludo, sve što si uvijek htio, a bojao si se, stati pred kolege na faksu i reći neku glupost, vrištati, pjevati u tramvaju, poljubiti nekoga na cesti, svejedno,sve je dopustivo, ionako ćeš umrijeti. Kad bih se odlučila ubiti, učinila bih tako.
Iako sve samoubojice očito imaju nešto zajedničko, moglo bi ih se, čini mi se podijeliti na tolike kategorije samo po kriteriju izabrane metode. Čovjek koji se baci pod auto želi napakostiti barem još jednom čovjeku, želi u svemu pokazati koliko je žrtva, želi da netko drugi uništi njegovo tijelo, a da za njim ostanu jezivi ostaci. Čovjek koji se baci sa zgrade umire patetično, leti, pada, pokazuje svoju moć, kaže:ja imam moć nad svojim životom i hrabrost da ga završim. Čovjek koji popije tablete želi umrijeti u snu, želi polagano nestati, gotovo da kažem, tiho i pristojno. Obijesiti se, čin je protesta. Obješeni je znao tko će ga takvim naći, zamišljao je užasnuto lice tog nesretnika... Dalo bi se još svašta o ovom reći.